Prije petnaestak godina zadesio sam se u selu Pećnik kod Modriče. Sad je malo, ali je prije rata imalo oko 1500 stanovnika, a pamtim to jer sam ostao paf kad mi je jedna bakica nabrojila, čini mi se, čak 16 živih svećenika rođenih u tom selu. Iz mog Kreševa je za posljednjih 40 godina bio samo jedan, uglavnom su Šerani, kako zovu ljude s područja Novog Šehera, a slično je i u susjednoj Fojnici, gdje, pak, misu drže uglavnom Busovljaci.

Tako je to, nekim se mjestima naprosto da, pa kao što negdje ima dobrih nogometaša, a negdje dobrih slikara, nekim krajevima su glavni izvozni proizvod svećenici. Ipak, i Pećnik i Novi Šeher i Busovača su u odnosu na jedno malo selo nalik ekipi NK „Slaven“ Živinice kad bi se nekim čudom trebala suprotstaviti „Barceloni“. Selo se zove Krašić i, makar je sjedište općine, pa bi ga netko u šali mogao nazvati i gradom, brojke su neumoljive: u samom mjestu živi 699, a u čitavoj općini 3199 stanovnika.

I pored svega je moguće da spomenuta tri mjesta imaju od Krašića više svećenika „po glavi stanovnika“, ali pitomo žumberačko mjestašce ima drugi problem: ko se rodi u krašićkom kraju i postane svećenik, teško će ga mašiti biskupska mitra, a velike su šanse da jednog dana dobije i kardinalski grb. Zato se za taj kraj sve češće čuje naziv Dolina kardinala.

Doista je obilazak Krašića i okolnih sela ustvari obilazak crkvi i svetišta, ali ne samo rimokatoličkih, kako bi pomislio mnogi koji za sebe misli da je dobro upoznat s tim stvarima, već i grkokatoličkih. Dodiruju se, križaju, prepliću, ali niko nikome ne smeta, štoviše, koliko čuh i vidjeh, žive u skladnom suživotu, surađujući i pomažući jedni drugima.

Evo, recimo, Pribić, mjestašce u kojem je 1919. godine rođen zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić: stanovnika tristotinjak, a župe dvije, kao i crkve, rimokatolička i grkokatolička. Prva je jedna od najstarijih na širem području: iako su podaci da se spominje već 915., odnosno 925. godine, nesigurni, oko spomena iz 1334. godine, iz popisa arhiđakona Ivana Goričkog, nema mjesta sumnji. U vrijeme dok su nad njom bdjeli Zrinski obnovljena je (1643.), i to nakon što su je spalili Osmanlije, a potom joj je, deset godina kasnije, dograđen i zvonik, dok joj je kapelica prigrađena 1732. godine, kad Zrinskih više nije bilo. Iznad glavnog ulaza urezana je 1759. godina. Pomalo je čudnog oblika, već i zbog dograđene kapele, što nije baš čest slučaj, a pogotovo zbog osmostranog zvonika sa istim takvim krovićem, nekako „trapavog“, što, međutim, ne narušava arhitektonski sklad. Dabome da je mali Franjo tu i kršten i bio ministrant, a onda je tu izrekao i svoju prvu misu.

/ Ploča na crkvi u Pribiću

Tekst o obnovi napisan je nekim čudnim „fontom“ i ukrašen likom nekog sveca, a po vanjskim zidovima ostali su sačuvani fragmenti freski. Na sve strane po zidovima rupe - napravili su ih oni koji „pripremaju teren“ za obnovu fasade, i to, vidi se, pažljivo, jer se možda ispod slojeva žbuke naiđe na nešto vrijedno. Skidaju do cigle, ali negdje stanu i prije: u jednoj sondi na sjevernom pročelju kao da se ispod žbuke našao reljef, a u jednoj na pročelju kao da između cigli glavu pruža neka rogata životinja.

Zanimljivo je da je posvećena svetom Sixtu II. Osim ove, u Hrvatskoj je tog sveca „zapala“ još samo crkva, u Ladićima kod Kanfanara, a u Bosni i Hercegovini k'o da ga ni Bog nije dao. Sixto II. je inače bio Grk, ali to - smaknuo ga je 258. godine rimski car Valerijan - nema veze sa činjenicom da se u crkvi nalazi kripta s posmrtnim ostacima grkokatoličkih biskupa iz 18. stoljeća.

Zanimljivo je to što je grkokatolička crkva blizu, ni pet minuta vožnje, u zaseoku Strmec Pribićki, ali je sve jasno kad se zna da je napravljena tek 1911. godine, a nadležni su očito smatrali da nema nikakve potrebe pretresati vladičanske grobove i prenositi ih u novu crkvu. Izgradnju crkve naručio je tadašnji križevački vladika ili biskup Julije Drohobeczky, Rusin rođen u Ukrajini, o čijem djelovanju, koliko znam, niko nije napisao knjigu, a itekako ju je zaslužio. Zašto je grkokatolička crkva podignuta baš u Strmecu Pribićkom? Kao i čitavo područje, i Strmec je bio vlasništvo Zrinskih, a onda ga je 1682. godine kupio marčanski biskup Pavao Zorčić. Ostaje mi nepoznanica zašto se s formiranjem grkokatoličke župe čekalo sve do 1942. godine, ali je to valjda, kao i drugdje, bilo vezano za broj vjernika. Službeni motiv izgradnje bila je 300. obljetnica potpisivanja Marčanske unije, akta kojim su - grubo rečeno - dotadašnji „unijati“ prihvatili papinu vlasti i sve što ide s tim, zadržavši svoj obred i liturgijski jezik te posebnu, autonomnu crkvenu organizaciju.

Svaka čast svim krašićkim crkvama, starim i novim, i onoj glavnoj, Stepinčevoj, do koje ću kasnije, ali je strmečka, podignuta u neobizantskom stilu i posvećena Navještenju Marijinom, uvjerljivo najljepša. Sama ideja da bude sagrađena na otočiću, bez obzira na to što je otočić umjetni, vrijedna je pažnje, a izgled, pogotovo vanjski, naprosto impresionira. Prije 75 godina očito je još bilo vrsnih kamenoklesara, što se najbolje vidi na ulaznim vratima, pored kojih stoji ogromno uskrsno jaje, makar su odavno minuli i Uskrs i Vaskrs. Unutra, reklo bi se na prvi pogled, klasična pravoslavna crkva, i priprata, i naos i oltar, tu su, uz standardne ikone, i slike s natpisima na grčkom jeziku, ali sve mijenja izrezbareni stalak sa slikom (rimo)katoličkog sveca Leopolda Bogdana Mandića ispod koje se, u drvenoj kutiji, čuvaju i svečeve moći. Upravo je ova, dakle grkokatolička crkva, prije pet godina službeno proglašena glavnim Marijanskim svetištem za Žumberački vikarijat.

/ Ispred grkokatoličke crkve u Strmecu Pribićkom

Na drugoj strani jezerca od 1751. godine stoji vladičanski ili biskupski dvor. Na prvu je u neskladu s crkvom, budući da je podignut u baroknom slogu, ali stvarno nije, pogotovo što prostora između dvije građevina ima dovoljno, pa je kompletna slika poprilično bajkovita. Iako visoko, pod samim krovom, neupadljivo se smiješi grb, izblijedio do neprepoznatljivosti. Sreća pa je i dio kompleksa dodan prije nešto više od stoljeća građen u sličnom stilu; da je danas, k'o da vidim šta bi niknulo pored nekadašnje kurije i stupova ambiciozno započetog klaustra, sada prilično oronulog i zapuštenog, pa ga puzavice polako uzimaju pod svoje.

U pribićkom kraju zastajem još samo pored staračkog doma, zabilježiti i sivu betonsku spomen-ploču „organizatorima i prvoborcima narodnog ustanka Žumberka“, postavljenu na ogradni zid. „Podigao narod…“

Eto, u takvom okruženju je rastao mali Franjo, kasniji nadbiskup i kardinal, jedan od onih što im je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, zaređujući ih 1945. godine za svećenike, kazao dobro poznatu rečenicu „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ Mali Alojzije, trenutno blaženik, a po svemu sudeći uskoro i svetac Katoličke crkve, odrastao je, pak, u drugom krašićkom seocu, Brezariću. Već na skretanju ka seocu stara pusta crkvica i povelika tabla općinske Turističke zajednice sa Stepinčevom slikom i motom „Krašić - Stepinčev zavičaj“. Koliko god dvojbi inače postojalo oko Stepinčeva lika i djela, ovdje ih nema, svi odreda su ponosni što gaze zemljom kojom su stupale i njegove noge.

Stepinčevu rodnu kuću nije teško naći, najveća je u selu, a pripadala je obiteljskoj zadruzi sa više od 80 članova. Sa strane prema cesti na gornjem boju ima čak 11 prozora, eto kolika je. S onih u prizemlju posjetitelja gledaju malvati. Na zidu velika spomen-ploča, svom „pošasnom članu od Bakačeve kule“ postavila Družba „Braća hrvatskoga zmaja“. Pored kuće bandera s predizbornim plakatima Vladimira Bregovića, kandidata HDZ-a za zagrebačkog župana. Nije prošao, Bregovići su ipak više za rokere nego za župane

Dijeliti su se Stepinčevi počeli početkom 20. stoljeća pa su neki novcem dobivenim nakon djelidbe kupili kuće drugdje, a neki se primakli Zagrebu, ponajprije kako bi djeci mogli osigurati školovanje na tamošnjim višim školama i sveučilištu.

/ Mira Stepinac u kardinalovoj rodnoj kući

O svemu tome pričam sa Mirom Stepinac, mada po dolasku na imanje i u prostrano dvorište ne vidim nikakve znake života i već mi izgleda da ću naići na zaključana vrata. Jedna maca mirno spava na prozorskoj dasci, ne pomaže ni maženje ni imitiranje mijaukanja, maci se naprosto spava. Vrata se u taj čas ipak otvaraju pa maci stižem samo mahnuti.

Mira je udana za kardinalovog nećaka i dobro pamti vrijeme kad im je kardinal dolazio „na sijelo“, ako se tako može reći, budući da je iz devetogodišnjeg kućnog pritvora u Krašiću smio doći gotovo samo tu, pošto je u kući živjela Barbara, jedna od njegove četiri sestre, pa se tu, kad bi dolazio, okupljala sva prisutna rodbina. Policajci su za tog vremenski ograničenog „sijela“ stajali ispred kuće, ali ulazili nisu.

Na zidovima sobe mnogo detalja vezanim za život Stepinčevih, ne samo Alojzija, a najviše ih se odnosi na Miju Stepinca, „glavu“ obiteljske zadruge, koji je pohvale, diplome i nagrade dobivao i u doba Kraljevina i u doba socijalističke Jugoslavije, a na stolu je i literatura kojom se služio. Uokvirena je i kardinalova smrtovnica te nekoliko obiteljskih fotografija. Mnoge stvari tu su duže od stoljeća, primjerice starinske vitrine, kreveti i ormari, kao i kolijevka u kojoj su ljuljani mnogi naraštaji Stepinaca.

Prije nego što stupim u Krašić, svratit ću u selo Hrženik. Na brdu iznad sela nalazi se još jedna crkva, poprilično posebna, a s brda se može napraviti najbolja panoramska fotografija Krašića. Izgrađena je 1783. godine na mjestu starijih crkvi, a posvećena je svetom Ivanu Krstitelju. Obnovljena je tek nedavno, i to nakon što je tijekom Drugog svjetskog rata, što bi se danas „politički korektno“ reklo, devastirana. Pokraj nje je spomen-obilježje sa blizu stotinu imena poginulih i zauvijek nestalih tijekom rata, među kojima je i popriličan broj ženskih. Radi se o osobama iz ovog kraja, a broj, mada velik, ne govori ni izbliza sve, budući da je tu nakon završetka rata bilo glavno gubilište zarobljenih hrvatskih vojnika i brojnih civila. Taj broj niti ko zna niti će se kad doznati, osim ako ne bude otkriven u kakvom zametnutom arhivskom dokumentu.

Ništa od navedenog, međutim, nije to zbog čega rekoh da je crkva posebna, već podatak da su tu snimani kadrovi jednog od najboljih jugoslavenskih filmova, Breze legendarnog Ante Babaje. Ako je jedna od teme filma bila, a jest, prolaznost ljudskog tijela, bolje mjesto teško da je mogao naći, ne samo s filmsko aspekta već i u suodnosu sa stvarnošću. Plavojka Janica, koju je glumila Slovenka Manca Košir, sjetit će se mnogi, bila je „kao breza među bukvama“. Janice danas nema u Hrženiku, a breze su i dalje rijetke, tek poneka zalutala, ali ne među bukvama već među jelama.

/ Stara hiža Mrzljak

Na ulazu u Krašić moram stati pored stare drvene kuće. Stara hiža Mrzljak, tako joj je službeni naziv, što se može pročitati s turističke table koja - leži u prašini pored puta ☹ Na tabli stoji i podatak da je u kući smještena etnografska zbirka koja, uz mnogo drugog, uključuje originalni korzet grofice Oršić. Radi se, pretpostavljam, o tajnovitoj „coprnici“ Mariji Oršić, ženi koja je, kažu, bez problema pričala s duhovima i Arijcima, izvanzemaljcima sa zvijezde Aldebaran. Otkud baš njen korzet u hiži Mrzljaković, znao bi možda reći Božidar Ćuk, utemeljitelj zbirke, ali od toga nema ništa - kuća je odavno zaključana, zbirku se ne može pogledati. Razlog je vrlo prozaičan: lopovi su nekoliko puta provalili u kuću i odnijeli nekoliko vrlo vrijednih eksponata. Možda čak i grofičin korzet J

Biskupa Juraja Jezerinca, dugogodišnjeg vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj, rođenog u nedalekim Jezerinama, također na krašićkom području, ne spomenuh nijednom, a možda ne bi ni četvrtog biskupa, da ne bi Hiže Mrzljakovih. Varaždinski biskup Josip Mrzljak je, naime, korijenima također odavde, ali je njegov otac dobio službu u Vukovaru pa je i on rođen o tom gradu. Kamo sreće za njegova oca da nije, pošto je ubijen u „vukovarskoj kristalnoj noći“, nakon ulaska partizanskih postrojbi u spomenuti grad, u travnju 1945. godine. Ostatak obitelji se nakon toga vratio u Krašić, gdje je budući biskup odrastao i ostao sve do odlaska u zagrebačko sjemenište. Za svećenika ga zaredio njegov „zemljak“ Franjo Kuharić, kao što je Kuharića zaredio Alojzije Stepinac.

Krašić nije mlado mjesto, prvi put se spominje još 1249. godine, i Krašićani su taj podatak s ponosom stavili na općinski grb. Neka su mjesta za toliko stoljeća postala stotinu puta veća, Krašić nije: zgrada Općine, pošta, benzinska crpka, suvenirnica nazvana po Stepincu, samoposluga i nekoliko kafića, to je sve. Središte ukusno popločano, drugdje bi jedva dočekali asfaltirati, na sve strane branici u obliku saksija s cvijećem za potencijalne idiote za volanom, ipak je Krašić i hodočasničko mjesto.

/ Crkva Presvetog Trojstva u Krašiću

Glavno mjesto je, bez imalo dvojbe, župna crkva Presvetog Trojstva. Službeno joj se kao godina gradnje navodi 1334., ali je od te crkve ostalo malo, budući da je više puta proširivana. Od kasnogotičke je 1759. godine, kao i mnoge druge, preinačena u baroknu, mada je to dijelom moralo biti učinjeno i prije, čim se za također barokni oltar kao godina izrade navodi 1743. Zvonik joj je dozidan 1771. godine. Možda je ispalo i slučajno, ali mnogi tvrde da ih krašićka crkva podsjeća na onu u Nazaretu, posvećenu Marijinom Navještenju. Dok odem praviti putopis u Nazaret, vidjet ću J

I u crkvi barok, i to prilično raskošan, ali je to nekako u drugom planu u odnosu na sve što je unutra, a vezano je za Stepinca: u jednom relikvijaru kost njegovog malog prsta; pretpostavljam, mada natpis ne kaže ništa o tome, da se radi o ruci, iznad njega velika kardinalova slika, pored nje zastava s njegovim likom, a on gleda i sa propovjedaonice, na zidu ploče sa molitvama i zahvalama za uslišane molitve… „Njegov“ je i jedan od pomoćnih oltara, a i špilja Gospe Lurdske napravljena je po njegovoj želji. Uza sve uvažavanje Presvetog Trojstva, mislim da bi, kod toliko toga, bilo logično, čak na neki način i pošteno, da za patrona crkve bude određen Stepinac.

I vani je on, jedan u reljefu na zidu crkve, u prirodnoj, drugi u bronci kipa, u natprirodnoj veličini. Na širokom prostoru oko crkve ima još lijepih detalja, primjerice Gospin kip na postolju od neobrađenog kamena, spomen na 1000-godišnjicu hrvatskog kraljevstva, izvrsno urađene jaslice sa drvenim kipovima Svete Obitelji, kraljeva, anđela i životinja, a sličnih ima i na još nekoliko mjesta okolo, ali opet dominira kardinal: posebna tabla kaže da je ogromna livada sa popločanim stazama „Prostor Križnog puta mučenika Alojzija Stepinca“. Tu je šetao u vrijeme zatočeništva, sam, jer mu za devet godina u posjet nije mogao doći nijedan njegov svećenik. Šetnica je dosta duga, vjerojatno i kilometar ili dva, a svaka postaja Križnog puta ima svoju iznutra oslikanu drvenu kućicu. U središtu je veliki cvjetnjak sa fontanom i Isusovim kipom.

/ U radnoj sobi kardinala Stepinca

Postrance stoji stari župni dvor u kojem je Stepinac, nakon 1864 dana u kaznionici Lepoglava, proveo ostatak života. Neko je sjeo i izračunao: još 2990 dana. Vrata mi otvara časna sestra Katarina. Ne želi se fotografirati, ali me, nakon ispitivačkog pogleda, vodi na kat i ostavlja samog u kardinalovim odajama.

Sve je tu: njegov radni stol i pisaći stroj, improvizirani oltar gdje je svakodnevno služio misu, njegov misal, misno ruho, čak i posmrtna maska… I krletka koju je, kažu, posebno volio, uspoređujući sebe s kanarincem s kojim je devet godina komunicirao najviše od svih živih stvorova. U drugoj prostoriji po zidovima izloženi kazneni list, robijaški karton i drugi dokumenti te nekoliko fotografija sa suđenja, biskupska odora i mitra, stol s kojeg je jeo i krevet na kojem je 10.II.1960. godine umro.

Ne može se reći da Stepinac nije kontradiktoran lik. Ratnik na talijanskoj fronti tijekom Prvog svjetskog rata, ranjenik i zarobljenik, ali i potporučnik austrougarske vojske, a nakon toga i dragovoljac na solunskoj fronti. Student agronomije pa upravnik te, potom, i vlasnik očinskog imanja u Kamenarevu. Zaručnik djevojke Marije Horvat, koja mu na kraju vratila prsten. Svećenik postao tek sa 32. godine, 1930., a samo dvije godine kasnije imenovan nadbiskupom-koadjutorom. I planinar, jedini biskup koji se popeo na Triglav. O njegovom djelovanju u ratu i zlopaćenju nakon toga neću, to je već politika.

Rekoh da se ime Krašića spominje još prije gotovo osam stoljeća i nisam zagovornik olakog mijenjanja toponima jer su i oni dio duhovne kulture, ali ako se Kuharić, Mrzljak i Jezerinac ne bi ljutili, Krašić bi, po svemu što vidjeh, komotno mogao biti prozvan – Stepinčevo.